Krenuo sam s ambicijom da “prođem” kroz roman što brže, a završio s osjećajem da mi je pola radnje promaknulo. Prvi slučaj koji sam prepoznao bio je pogrešan cilj: broj stranica umjesto razumijevanja. Kad cilj postavim kao jednu ideju ili motiv koji želim pratiti, čitanje postaje smislenije i mirnije.
Drugi čest problem nastaje već u odabiru naslova, kad biram knjigu po tuđem hypeu, a ne po vlastitom interesu. Praktično rješenje mi je napraviti kratku provjeru: pročitam opis, jednu nasumičnu stranicu i sadržaj ili početak poglavlja. Ako mi je stil naporan ili tema ne “drži”, bez grižnje savjesti odaberem nešto drugo.
Zatim sam shvatio da često preskačem kontekst, osobito u klasicima svjetske književnosti. Kad ne znam vrijeme, mjesto i odnose među likovima, lako krivo protumačim motive i ton. U praksi mi pomaže da prije čitanja potražim kratku napomenu o autoru i razdoblju ili uvod u izdanju, ali bez ulaska u spoilere.
Kod suvremene hrvatske književnosti upadao sam u zamku uspoređivanja s “najboljim romanima svih vremena”. To mi je rušilo doživljaj jer sam tražio monumentalnost tamo gdje je poanta u intimnom ili lokalnom. Umjesto usporedbi, pratim što tekst želi postići: glas pripovjedača, ritam, atmosferu i temu koja se provlači.
Sljedeći slučaj: čitam u fragmentima, ali očekujem da sve pamtim. Kad preskačem dane, likovi i niti radnje se razvodne, pa se vratim unatrag i gubim vrijeme. Rješenje mi je kratki mini-sažetak nakon čitanja od dvije-tri rečenice koji spremim u dnevnik čitanja.
Dnevnik čitanja mi je isprva bio preambiciozan, pa sam odustajao nakon nekoliko dana. Greška je bila pokušaj da pišem eseje umjesto bilješki. Sada zapisujem samo tri stvari: gdje sam stao, jednu rečenicu koja mi je ostala u glavi i pitanje koje želim razjasniti u sljedećem poglavlju.
Kod prijevoda i originalnih izdanja znao sam kriviti sebe da “ne razumijem”, iako je problem ponekad bio u neskladu jezika ili stila prijevoda. Ako mi rečenice zvuče ukočeno ili mi se gubi humor, provjerim drugi prijevod ili usporedim nekoliko odlomaka s originalom ako ga mogu pratiti. Nije poraz promijeniti izdanje; cilj je da tekst bude čitljiv i vjeran doživljaju.
S mladim čitateljima u obitelji primijetio sam drugi obrazac: forsiranje “ozbiljnih” knjiga prerano. To često ubije motivaciju, i onda se čitanje doživljava kao obveza. Bolje funkcionira kad se uzme knjiga za mlade čitatelje koja je zabavna, a tek onda postupno uvoditi zahtjevnije naslove.